Sv. Georgije

 

sv. Georgije,  1537 g. u Biljanima Gornjim

 

 

Crkva sv. Geogrije-Đorđe u Biljanima Gornjim od 30.06.2003 g. zajedno sa okolnim grobljem uvrštena na listu zaštićenih nepokretnih kulturnih dobara Republike Hrvatske .

 

Poznato je da su Srbi naseljavali Dalmaciju i u predtursko doba, o čemu svjedoče tri srpska manastira:

 

       * Krupa (1317 g.) * Krka (1345 g.) * Dragović (1395 g.)

 

Prva seoba Srba u Dalmaciju desila se 1305 g. a slijedeća je bila 1338 g. , kada je hrvatski velikaš Mladen Šubić u sukobu s kninskim knezom  Nelipićem, od  bosanskog bana Stevana Kotromanića zatražio ne samo vojsku nego i narod koji će naseliti opustjela mjesta oko Skradina i rijeke Krke.

 

Dalji podatci za doseljavanje Srba u sjevernu Dalmaciju bila je udaja Jelene, sestre cara Dušana, za Mladena Šubića, 1347 g. Ona je nakon muževe smrti 1348 g. postala gospodarica gradova Klisa i Skradina. U jesen ili zimu 1355 g. u Jelenine gradove stigla je vojska srpskog cara sa dvojicom njegovih vojvoda, ali se u njima nije dugo zadržala, pošto je Dušan već bio mrtav. Ta vojska se vratila, a njen komadant  Ďuraš Ilijić grad Skradin predao Mlečanima.

 

 

U okolinu  Skradina i  Klisa naselili su se Srbi, većinom iz  Hercegovine. Prema podatcima iz Dalmatinske hronike zadarskog nadbiskupa, navodi se, da je 1371 g. prešlo iz Bosne mnogo Srpskog naroda koji se nastanio u bregovitim stranama Dalmacije. Zabilježeno je prisustvo u Zadru, Šibeniku, Obrovcu a stigli su i pred zidine grada Trogira. Kada je kralj Tvrtko 1390 g. zavladao Dalmacijom, njena vrata za doseljavanje Srba još su šire otvorena, pa su nove grupe stizale ovamo, naročito na prostor Knina.

 

U vrijeme kralja Stevana Dabiše, Tvrtkovog nasljednika, 1394 i 1397 g. , kad su Turci izvršili  prodore u Bosnu, došlo je do novog talasa iseljavanja  Srba u  Dalmaciju, oko Knina.

Tako stoji zapisano da je 1450 g. iz Bosne prešlo veći broj Srba u današnje Ravne kotare. Učvrstivši se u Bosni i osvajajući od Ugarske i Mletačke republike dijelove Dalmacije, Turci su i sami sprovodili preseljavanje Srba u svoje pogranične oblasti, pa je tako od 1523 do 1527 g. iz Bosne, Hercegovine i Stare Srbije izvedena najveća seoba Srba u Dalmaciju.

 

Isto tako , i sama Mletačka republika je vršila naseljavanje Srba u ova podrućja zbog širenja Turskog carstva.Naseljavajući svoje područje oni su dobili ne samo stanovništvo već i vojsku koja se borila na strani Mletačke republike. Srbi su služili kao  bedem  protiv širenja Turskog carstva i tako onemogućavali da se Turci spuste do mora.

 

Prema ljetopisu vladike Simeona Končarevića, tada je (1523-1527) u Dalmaciju došlo više hiljada srpskih porodica zajedno sa svojim sveštenicima.To potvrđuje i jedan zvanični izvještaj  mletačkoj vladi iz 1527 g. u kome je zapisano da se više hiljada srpskih porodica naselilo u Kninsku krajinu, Bukovicu i Ravne kotare. Tada su podignute mnoge pravoslavne crkve (Karin, Ďevrske, Kistanje, Ostrovica, Biovčino Selo, Radučić, Mokro Polje, Zagrović)

među kojima i ova u Biljanima.

 

 

Za crkvu sv. Georgije u Biljanima Gornjim možemo reći da je to jednostavna, jednobrodna građevina sa polukružnom apsidom, zasvedena  poluobličastim svodom, kojoj je izgleda, kasnije dodata prostrana priprata sa zvonikom na preslicu.

 

U crkvi je sahranjen serdar Zaviša Mitrović Janković (1649-1701 ) , najmlađi brat, među narodom  poznatog  Janković Stojana. Zaviša je kao i brat Stojan imao veliku ulogu u ovom kraju pa je kao važno za istaći bio:  serdar Kotara, kapetan Obrovca, čelnik morlaka, vodijo je ratne pohode u Liku i Bosnu i dovodio doseljenike u Dalmaciju. Posebno se istakao u osvajanju Knina i Sinja, gdje je i ranjen. Imao je veliko imanje, mlinove, kuće i dućane, a pred kraj života kupijo je pola otoka Oliba.

 

Stoji zapisano da se dukalom dužda Silvestra Valijera od 27.06.1696 g.od strane Mletačke Republike, Zaviši Jankoviću za ratne zasluge dodjeljuje dostojanstvo viteza svetog Marka.

Važno za Zavišu Jankovića da  je 1701 g. na čelu čete sakupljene u Ravnim kotarima upućen u Italiju gdje se vodio rat za špansko nasljeđe. U jednom dokumentu, providura A. Moceniga od 24.11.1701 g. javlja se o pogibiji  Zaviše  Mitrovića Jankovića.

 

 

Zavišina ćerka Jelena udala se za grčkog potpukovnika  Teodorina Dede, koji je ponio ime

Mitrović Janković i njihove titule, pošto nije ostalo više muškog potomstva od braće Janković.

Linija Dede Janković imala je muško potomstvo do Ilije Dede Janković (1818-1874), čija čerka Olga se udala za Vladimira Desnicu pa su Desnice nasljedile porodicu Dede Janković.

 

Sin Vladimira i Olge Desnice je Uroš Desnica, senator, član Srpske stranke u Dalmaciji. Uroš Desnica dobija sina Vladana Desnicu poznatog književnika.

Vladan Desnica (1905-1967) kao naslijednik kule u Islamu Grčkom u periodu 50-ih i 60-ih godina  otvara za javnost najstariji dio dvorca.

 

 

U crkvi sv. Georgije u Biljanima Gornjim na nadgrobnoj ploči u priprati uklesan je tekst:

 

 

OVDJE POČIVA ZAVIŠA MITROVIĆ JANKOVIĆ

SERDAR RIŠĆANSKIH KOTARA U PRIMORJU LATINSKOM 1701

 

 

Činjenica da je Zaviša Mitrović Janković sahranjen u crkvi sv. Georgije u Biljanima Gornjim  ukazuje na vezanost porodice Janković za ovu crkvu.

Jankovići bili su, po tradiciji, ktitori priprate sa zvonikom. Oni su, svakako, prije toga obnovili znatno stariju crkvu, a nije isključeno da je kasnije i ikonostas nastao zaslugom nekog člana ove porodice.

 

Veliki ikonostas sa četiri reda ikona u crkvi sv. Georgije u Biljanima Gornjim jedini je slikani ukras ove skromne uskočke crkve.

Ikonostas predstavlja izuzetno zanimljivu cjelinu srpskog slikarstva 18 vjeka u sjevernoj Dalmaciji. On je djelo jednog ikonopisca koji ga je sam zamislio i u cjelosti izveo, naslikavši na njemu 57 ikona.

 

Ikonostas u Biljanima je odraz vremena u kom je nastao. To je 18 vjek, kad je srpski narod u Dalmaciji, odvojen od Pećke patrijaršije, kulturnog života u njoj, bio prepušten samom sebi.

Sve što je stvorio u tom teškom vremenu na polju svoje kulture stvorio je sopstvenim naporima iz kojih je potekao i ovaj ikonostas.

Biljanskom slikaru pri tome služi na čast što je radeći ovo svoje djelo pokazao da su do njega doprle nove ideje u slikarstvu onog doba, da ih je on shvatio i na svoj način unio u još nedovoljno proučeno dalmatinsko slikarstvo 18 vjeka.

Svakako jedna od najvećih vrlina ovog slikarstva je smisao za ljepotu kolorističnih harmonija živih boja. Jedna znatno osvježena, čak bi se smjelo reći nova paleta boja nepoznatih ranijem slikarstvu, daje posebnu karakteristiku ovom ikonopiscu.

 

Ikonostas je izgrađen tako da pregrađuje čitavu širinu crkvenog  broda. Ima troja vrata, Carske dveri kao i bočne za proskomodiju i đakonikon, rustične su obrade, ukrašene samo slikanim floralnim ornamentom na sredini.

Drvena baza ikonostasa također je ukrašena ornamentom izvedenim u drvetu u obliku zvijezda.

 

 I svakako na kraju moramo naglasiti da od sveg ovog  istoriskog bogastva   ikonostasa ostala je samo drvena baza (nosači) , dok su sve te 57 ikone nestale ili im se gubi trag od augusta 1995 g.